razoružanje, postupno uklanjanje pojedinih vrsta oružja ili oružanih sustava radi ograničavanja naoružanja i stvaranja međunarodne stabilnosti. Prema opsegu može biti potpuno i djelomično. U geopolitičkome smislu razlikuje se unutardržavno i međudržavno razoružanje, te regionalno, nadregionalno i globalno razoružanje, a prema brojnosti država koje obuhvaća može biti jednostrano, dvostrano i višestrano. Obično je i sastavni dio mirovnih operacija. Razoružanje se često poduzimalo nakon ratne pobjede, kada se nametalo poraženoj strani radi onemogućivanja obnove njezine vojne moći. Od kraja XIX. st. razoružanje je važna tema u međunarodnoj politici (→ haške konvencije). U okviru Lige naroda bilo je poduzeto ograničavanje pomorskoga naoružanja, sporazumom pet vodećih pomorskih sila potpisanim u Washingtonu 1922., a 1932–34. djelovala je Konferencija o razoružanju (na prvome zasjedanju 1932. sudjelovalo je 60 država članica Lige naroda), koja nije postigla očekivane rezultate. Nakon I. i II. svjetskog rata razoružanje je bilo među glavnim instrumentima vladavine ili kontrole nad poraženim državama (mirovnim i drugim ugovorima iz 1919–20. bilo je predviđeno razoružanje Njemačke i njezinih saveznika, uz potpuno raspuštanje njemačkih oružanih snaga, a slične mjere donesene su i 1945. na Potsdamskoj konferenciji). Osnutkom UN-a obnovljeno je međunarodno zanimanje za globalno razoružanje. Opća skupština UN-a donijela je 1946. prvu rezoluciju o razoružanju (bila je istaknuta potreba za smanjenjem naoružanja, a posebice onoga za masovno uništenje). U okviru UN-a bile su osnovane Komisija za atomsku energiju (1946) i Komisija za klasično naoružanje (1947), koje su 1952. spojene u Komisiju za razoružanje (engleski United Nations Disarmament Commission, akronim UNDC). Pod okriljem UN-a od 1956. djeluje Međunarodna agencija za atomsku energiju, zadužena i za sprječavanje uporabe te energije u ratne svrhe. U okolnostima blokovske politike, Komisija za razoružanje nije bila učinkovita. Od 1979. održava se Konferencija o razoružanju, 1980. UN je osnovao i Institut za proučavanje razoružanja (engleski United Nations Institute for Disarmament Research, akronim UNIDR), od 1982. imao je i zaseban odjel za pitanja razoružanja koji je više puta (1992., 1997., 1998) bio reorganiziran i preimenovan, a 2007. iz njega je nastao Ured za poslove razoružanja (engleski United Nations Office for Disarmament Affairs, akronim UNODA).
Razoružanje se smatralo ključnom pretpostavkom svjetskoga mira u pokretu država koje su prihvatile nesvrstanost, kao i u mnogobrojnim međunarodnim i nevladinim organizacijama. Osobito su važne bile međunarodne inicijative za smanjenje nuklearnog oružja i stvaranje bezatomskih zona. Od 1960-ih, početkom detanta, postignuto je više međudržavnih sporazuma koji se odnose na različite aspekte razoružanja: o zabrani nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru (1963), o neširenju nuklearnog oružja (1968), o zabrani postavljanja oružja za masovno uništavanje na morsko dno (1971), o zabrani biološkog i dijelom kemijskog oružja (1972), o ograničavanju podzemnih nuklearnih pokusa (1974), o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (1990), o zabrani kemijskog oružja (1993). Zasebne pregovore o razoružanju vodili su SAD i SSSR, među kojima su najpoznatiji pregovori o ograničavanju strategijskoga naoružanja (engleski Strategic Arms Limitation Talks, akronim SALT), koji su se vodili od 1969. Sporazum SALT I postignut je 1972., a odnosio se na ograničavanje broja sovjetskih i američkih interkontinentalnih raketa (engleski Intercontinental Ballistic Missile, akronim ICBM) i njihovih nosača (lansera), strategijskih proturaketnih sustava (engleski Anti-Ballistic Missile, akronim ABM), strategijskih raketa smještenih na nuklearnim podmornicama (engleski Submarine Launched Ballistic Missile, akronim SLBM), strategijskih bombardera. Prema Stockholmskom institutu za proučavanje međunarodnoga mira (engleski Stockholm International Peace Research Institute, akronim SIPRI), SSSR je 1974. imao 1567 interkontinentalnih raketa (ICBM), a SAD 1054, SAD je imao 456 strategijskih bombardera, a SSSR 140, SSSR je imao 664 sustava SLBM, a SAD 656. Te su se vrste strategijskoga naoružanja ponovno pokušale ograničiti sporazumom SALT II iz 1979. Potom su slijedili, od 1982., američko-sovjetski pregovori o smanjivanju strategijskoga naoružanja (engleski Strategic Arms Reduction Talks, akronim START), koji su 1991. rezultirali sporazumom (START 1). Početkom 1993. SAD i Rusija potpisali su sporazum START 2, koji ograničava ukupan broj nuklearnih glava na 3500, broj sustava SLBM na 1750, i zabranjuje uporabu projektila s više bojnih glava na interkontinentalnim raketama. Kako bi se olakšalo nadgledanje primjene pojedinih sporazuma o razoružanju i uspostavilo međudržavno povjerenje, 27 država potpisalo je 1992. sporazum o otvorenom nebu koji omogućuje nadzor stranim izviđačkim zrakoplovima (sporazumu je do 2024. pristupilo još 8 država, a dvije, SAD i Rusija, su ga napustile). Unatoč postignutim sporazumima o razoružanju na globalnoj razini, ono i dalje ostaje neostvareno u mnogim aspektima. Sporazum START 2 ratificiran je u SAD-u 1996., a u Rusiji 2000., no nakon što je SAD 2002. odustao od produljenja sporazuma o ograničenju ABM sustava (potpisanoga 1972. na 30 godina), Rusija se povukla iz sporazuma START 2.
Potom je 2002–11. na snazi bio novi rusko-američki Sporazum o strategijskom razoružanju (engleski Strategic Offensive Reduction Treaty, akronim SORT), a njega je zamijenio tzv. Novi START (potpisan je 2010. na rok od deset godina, na snazi je od 2011., a početkom 2021. produljen je na pet godina). S Novim START-om SAD i Rusija su broj svojih raspoređenih nuklearnih glava ograničili na 1550, a broj njihovih raketnih nosača i bombardera na 700.
SAD i Sovjetski Savez sklopili su 1987. i Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa (engleski Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty, akronim INF), koji se odnosio na raketne i druge borbene sustave dometa do 5500 km i koji je vrijedio od 1988 (nakon raspada SSSR-a preuzela ga je Rusija) do 2019. kada se SAD povukao iz sporazuma optužujući Rusiju za razvoj novih raketnih oružja, dok se Rusija protivila postavljanju američkih radarskih i raketnih strateških sustava u istočnoeuropskim članicama NATO-a.
Prema SIPRI-jevim procjenama, početkom 2023. u svijetu je 9576 nuklearnih glava (operativno spremnih, neaktivnih i dr.). Najviše ih imaju Rusija (4489) i SAD (3708), potom Kina (410), Francuska (290), Velika Britanija (225), Pakistan (170), Indija (164), Izrael (90) i Sjeverna Koreja (30). Broj operativno spremnih nuklearnih glava, raspoređenih na raketne i druge nosače, procjenjuje se na 3844; najviše ih imaju SAD (1770) i Rusija (1674), potom Francuska (280) i Velika Britanija (120).
Osporavanje razoružanja u naravi je proizvodnje različitih vrsta oružja, koja je važan dio pojedinih nacionalnih gospodarstava. Vrijednost prodaje naoružanja i opreme koju je ostvarilo 25 vodećih kompanija u svijetu iznosila je 2019. približno 361 milijardu USD. Od toga su najviše zaradile kompanije iz SAD-a (221 milijardu USD) i zapadne Europe (64,4 milijarde USD), zatim iz Kine (56,7 milijarda USD), Rusije (13,9 milijarda USD) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (4,8 milijarda USD).
Prema SIPRI-ju, ukupni državni vojni izdatci u svijetu porasli su s 1114 milijarda USD (2000) na 1793 milijarde USD (2010) te na 1922 milijarde USD (2019), a 2022. iznosili su 2240 milijarda USD, s najvećim udjelom SAD-a (39%) i Kine (13%), zatim Rusije (3,9%), Indije (3,6%), Saudijske Arabije (3,3%), Velike Britanije (3,1%), Njemačke (2,5%), Francuske (2,4%), Južne Koreje i Japana (po 2,1%), Ukrajine (2%), Italije (1,5%), Australije (1,4%), Kanade (1,2%) i Izraela (1%). U svijetu su 2000–09. vojni izdatci iznosili u prosjeku oko 1403 milijarde USD, a 2010–19. oko 1802 milijarde USD na godinu.
